A A A
Petak, 28 Srpanj 2017
Ramazan Serif Mubarek Olsun PDF Ispis E-mail
Autor Sanel Babic   
Četvrtak, 20 Kolovoz 2009 07:23

Isnam Taljic na Temu Islamski Praznici u Vlasenici - 2008, na Vlasenickom Forumu samo za njegove Vlasenicane


Bajramovanja


"Bajrami su bili najsvecaniji dani u nasim zivotima. Dzabe ti i bakljada Vlasenicom i svi praznici. Recimo, praznicima se zvalo kad je bila na televiziji vojna parada u Beogradu na 1. maj, pa slet na televiziji 25. maja u Beogradu, ali je nama to bilo nekako prestrogo i odbojno, a i zato sto se, radi skole, moralo gledati. Koliko se god o tome tadasnjem protivno nije smjelo pricati djeci (zatvor, ode glava!), mi te drzavne derneke nismo osjecali kao svoje, osim sto smo voljeli tacku s Cerarom na konju na paradi, jer smo znali da je Slovenac (a Slovenci nam nisu bili komsije i nisu nam nanosili jade u vremenu). I voljeli smo 2. maj u Novoja Kasabi, jer bi bile trke konja, a i Nova Kasaba je ionako bila kako treba, a to kod njih i nije bilo na 1. maj.

(Vidite nesto: ti „drzavni“ dani zvali su se praznicima. Ta rijec, inace, potice od „prazan dan“, imati prazan dan, praznovati. Za Bajram se nikad nije reklo praznik, jer Bajram nije prazan dan, Bajram je prepun dan, za Bajram bi se reklo mubarek dan ili samo Bajram. Tako i treba, a pogresno je sto se sad pametuje „blagdan“. Neki drugi kazu tako i vuku tu rijec iz svoje religije, pa oni time postuju svoje, a mi i dalje trebamo na svoje nacine postovati svoj Bajram.)

Ni vaseri (ne pisem vasar, nego, po vlasenicki, vaser) nikako se nisu mogli porediti s Bajramima. Vaseri su, doduse, imali svoje mjesto u nasim navikama i voljeli smo ih radi larme i galame, halabuke i šarenila, gungule i ringispila, svega radi cega smo mrzili sto skola postoji i sto se mora ici u skolu i vaserima.
Bajrame smo voljeli po dostojanstvu. Vjerovatno to nismo tako mogli objasnjavati kao djeca, ali mislim da je najbolja definicija pojma „dostojanstvo“ to kako smo se osjecali i sta smo osjecali kad je Bajram. A tako je i sad." - Isnam Taljic (2008)

Selam , mom dragom sugradjaninu ,velikom knjizevniku,mojoj raji iz carsije,koji mi sa ovim lijepim tekstom unese miris ramazana u moju kucu,negdje daleko od Vlasenice.Srce mi se ispuni nekakvom toplinom,dade mi snagu koda cu poletjeti, odjednom, citajuci... bih u Vlasenici.

Donesoh u ocima svu nekadasnju ljepotu ramazanskih veceri, ponesoh vesele djecije uzvike sa sokaka, pokupih sav miris aksamskih iftara, dobih nekakvu svjezinu od ostrog i svjezeg zraka, obrazi mi se zarumenise, kao najljepse ruze iz moje avlije,... Hvala ti prijatelju sto me podsjeti, sto me vrati tamo da uzmem ono sto je moje, hvala ti sto nas podsjeti da nosimo u sebi svoj Din i iman ma gdje bili.


Bajrambarecola tebi Isname,
Bajrambarecola svim muslimanima iz Vlasenice i okoline.

Miris ćahija i nova odjeća

Ko me se sjeca iz mladosti, sjeca me se mozda i po tome sto sam volio nositi odijela (i kravatu kao srednjoskolac) ili makar nastojao biti dovoljno uredan. Dosad o tome nisam razmisljao, a sad nesto mislim da je to zato sto sam prava mala odijela dobijao kao mali. Rahmetli otac je bio snajder, a i metar je imala sivacu masinu... A kad se zivotni udes izmijenio i kad vise nije bilo novih odijela za Bajram, bila je neka haljinka, kusulja, dzemper, pantole. Takav je red bio za Bajram, ponoviti se odjecom. A ako bi izostalo novo, onda se odijevalo vec noseno a uscuvano, oprano, opeglano, namirisano.
Tako su pocinjala bajramska jutra, koja su redovno mirisala na cahije (ćahije). Mislim da je to slatko pecivo vise vlasenicka rijec (kao, recimo, mandra ili rijec nuto), ali je to, iako veoma jednostavan, najbolji kolac koji sam ikad jeo u zivotu. To je i moj odgovor Sanelu i Faruku na pitanje o najslasnijem kolacu, a Sanelu to nena moze uskuhati i ispeci usred Amerike. Samo, on se ne treba unaprijed razocarati; treba se unaprijed ocarati i zavoljeti taj kolač prije nego sto ga proba, pa ce vremenom shvatiti da ovdje pisem istinu i o tome.

Gurabije s parama

Moja rahmetli nena po materi imala je kucu na sredini Varosi, u blizini cesme Sarjanuse, a ona bi, dan prije, u velikom loncu prokuhavala s lugom metalne pare, pa ih, dakle, ociscene i dezinficirane, zakuhavala u tijesto s gurabijama. Rijetko je koja gurabija bila bez „metalnog dodatka“, a koja bi bila, onaj kome bi takva zapala, imao je pravo na jos jednu gurabiju... Neni su na Bajram dolazila djeca ne samo iz te mahale, nego djeca od Suljkovica do Zidine. Zvali su je Sadijaginca, a imala je najljepse ime - Emina.

Bajram-namaz

Rahmetli otac me jednom vodio u dzamiju na bajram-namaz. To je sto se ja sjecam. Mozda je i ranije, a mozda vise nije i zato sto je nasa inace prostrana dzamija bivala puna-puncijata, pa bih zauzimao mjesto odraslom.
Veoma dobro se sjecam (a to sam opisao i u romanu „Vjetrometina“) da su ispred dzamije cekali zbiri u civilu koji su zapisivali ko je sve u dzamiji i vec istog dana bi po ucionicama osnovne skole krenula „crna knjiga“ s proglasom o kaznjenim djacima.
U to vrijeme je, inace, bio zabranjen mejtef u Vlasenici.

Što ćete meni na Bajram?!

Poprilicno godina poslije, kad su, kako-tako, tadasnja djecica ipak smjela ici u mejtef, zapamtio sam jedan bajramski dogadjaj podaleko od moje kuce, u petoj-sestoj mahali. Zatrefio sam se u blizini kad su djeca zvonila na jednoj verandi, a izisla zena (koja je, inace, bila Bosnjakinja) i zagalamila iz sveg glasa odgovarajuci zbunjenoj djecici (a s namjerom da je cuje sva ta mahala), vise puta ponavljajuci:
- Sto ste meni dosli na ovaj dan?! Meni dodjite za Prvi maj, dodjite mi za Novu godinu!
Bio je, naime, lijep obicaj da djeca (djeca k'o djeca) uz Bajrame obilaze i kuce koje nisu u njihovoj mahali i nisu iz familije, pa reknu: „Bajrambarecola!“ i dobiju malo uzdarje.
Ocito je da ta djeca nisu bila iz te mahale, jer se, inace, po mahalama znalo na cija se muslimanska vrata nije smjelo otici na Bajram.
I to je, je li, bilo pitanje dostojanstva, odnosno pitanje gazenja nasega dostojanstva.

Ramazanije

Lijepo je sto je Ahmo u javaljanju spomenuo čurokoticu. Toga ima jos po Bosni na ramazanskim lepinama, ali smo haman samo mi u Vlasenici govorili ispravno (dok drugi govore te čerokot, te čurokot...). I samo smo mi najljepse zvali te ramazanske lepine – ramazanije.
Nikako ne shvatam zasto Sarajlije tome kazu somun (i jos iskrivljuju na samun), kad su to lepine. Zna se, brate, sta je somun. Somun je s germom potkuhani kruh, koji odstoji u velikoj serpi da tijesto nadodje, pa, kad se ispece, bude evo mi ti, k'o tocak na autu! Ih, kakvi su to somuni bili!
Grijese i oni koji lepine zovu pogačama. Pogače su drugo. Zakuhava se sa sodom bikarbonom ili s praskom za pecivo i nisu bile „debele“...
Bile su veoma lijepe i nase pogače.

Tirit, tirit!

Uopće nisam neki gurman, ali meni je i sad dusa pojesti tirit. Ako ne znate sta je tirit, pitajte dok jos koga imate pitati, pa se naucite.
Pri tom se, u biti, moze nazvati i ovo i ono, ali se u Vlasenici znalo sta je tirit, pa cu, ipak, malo opisati.
Najkrace: pogaca se izdrobi (na komadicke) i to izmijesa sa skuhanim pirinčom/rižom. To se prelije zaljevom iz lonca u kome je kuhana kokos, izmijesa se u tepsiji, pa odozgo pobiberi i po tome svemu stavi kuhana, pa zapecena kokoš (moze i iščijana; kokošije meso u komadićima). Naravno, jos je ispravnije (vlaseničkije) ukoliko je u pitanju tuka, a pogotovo tukavac.
Ovo sam opisao i zato sto je tirit pravo bajramsko jelo. Jednostavno je da ne moze biti jednostavnije. Poput ćahija. A gozba nad gozbama!
Nije li u jednostavnosti najveći sklad i veličina?!

Ne dajte torte uz Bajrame!

I, sve sam imao na umu, pišući o ovim bajramskih ugođajima (a podstaknut i Sanelovim ili Farukovim potpitanjem o poslasticama), da jos nešto napišem kao svoj svojima, a to je da vam u kući ili stanu na bajramskoj sofri ne bude torta.
Sramota je da torta zauzme mjesto neke od naših desetina i stotina tradicionalnih poslastica. Torta, neuzubillah, nije ništa, kao da i nije nije njimet, to je bofl-roba, krajnji kulinarski kič.
Priča mi, prije nekoliko godina, jedan naš dobri efendija kako u mjestu u kome on već poduže radi niko uz Bajrame ne spremi nijednu našu tradicionalnu poslasticu. Došlo je dotle da im se gade baklave (a ima ih ne znam ni ja koliko vrsta), pa ćahije (negdje to zovu, ne znam zasto, paprenici), pa hurmadžici, pa kadiaf, pa paluze, pa gurabije, pa uružice (ili đuzleme)..., da ovaj prostor ne ispunjavam samo nazivima tih naših poslastica. Ali je toga zaista mnogo, pa ako dijete neće ovo, hoće ono, ili ono, ugodi mu, nauci ga.
U modi je, kaže efendija, ko će kakvu tortu napraviti, pa je to pitanje mjesnog prestiža. Svaka vrsta torte i što više onoga "kreča"/kremova po vrhu, onda je tek pravo.
- To je tako - kaže efendija. - Udarilo nešta u narod, pa džabe ti sve!
Gdje god po svijetu hodam ja Bošnjacima govorim i o velikoj tradiciji bošnjačke kuhinje, da mi imamo više vrsta čorbi i supa negoli što ima ukupno autentičnih jela u kuhinji te zemlje u kojoj žive, a svaka čast i tim zemljama; neka ljudi čuvaju i poštuju svoje, tako i treba, a mi i trebamo i moramo svoje.
Sretnem se danas s nekadašnjim komandantom Petog korpusa Atifom Dudakovićem, a on, prvo što je rekao, pita me šta je to s našim narodom, ne može ga prepoznati u miru u odnosu na to kakav je bio kad je bilo kudikamo teže, u ratu, jer se narod okrenuo svim silama sam protiv sebe.
- Šta da se radi? - pita me. - Ni Krajišnike više ne mogu prepoznati. I među njih udarilo...
Kažem:
- To je tako, Atife. Ali, to je jedini narod koji imamo, jedini naš narod. Mi nejmamo boljeg, a ni goreg. A stanje je takvo je kakvo je, ali se trebamo boriti za svoj narod. I pozvati narod da se bori sam za sebe. Jer, ako ovaj narod izgubi bitku sa samim sobom, taj rat za sebe, ako izgubi odlike svog identiteta, onda više neće biti našeg naroda.
Ratnom vuku napokon se razvuče njegov čuveni osmijeh!
Ima nade, ima.
Agresiju na ovaj narod u vidu odrođavanja Bošnjaka od samih sebe itekako predstavljaju i "bajramske torte".
Neuzubillah, sadašnja djeca lijepo sjećanje na Bajrame imat će po tortama.
Mozda bi već idućeg Bajrama na tim tortama mogle "zasvijetliti" svijeće.
Ili se početi obilježavati dječiji rođendani sa svjećicama na tortama.
Ne dajte to.
Ima nade.
Do nas je, na nama.

Sjecanje na ramzanske dane

Ne bih mogao zamisliti da je moguc zivot bez ramazana, svih tih ramazanskih ugodjaja, tako i bez sjecanja na ramazan.
Valjda se u najranijem djetinjstvu po ramazanu shvati da si i ti vazan, da se i na tebe racuna, da mozes dati svoj doprinos necemu sto je veoma vazno i veoma ozbiljno, a sto stariji oko tebe (u kuci, u familiji, u mahali) cine.
S velikom vaznoscu nastojis ustati na rucak (prije se govorilo rucak tome sto se sada rekne sehur, to jest predsabahski objed prije nego sto se zaposti taj dan). Ili trazis da te nezaobilazno probude. Bunovan, osjecas tu ljepotu mirisne i uredne kuce, prozimaju te zmarci ushicenja i radosti te neke posebne uzurbanosti..., a onda zasjedas za hastal i, s Bismilom, nesto malo i pojeses. Ali je najvaznije da si uspio, da si i ti uspio poraniti!
Bacis pogled na prozor, a u prozoru vidis - sebe. Napolju je mrak, ne vidi se vani, pa se na staklu se ocrtava tvoj lik.
Mislim da je steta sto se sve rjedje ustaje na rucak/sehur, sto se to nadoknadi prije ili se preskoci, a mislim da to izostavljanje nije ni po sunnetu.

I u mom djetinjstvu izlazili su Takvimi, te lijepe drage knjizice u kojima se moglo procitati razlicitih tekstova, pa i onih koji nisu bili nezanimljivi djeci. Medjutim, posto je Takvim godisnjak, tokom cijele godine je redovno bio nadohvat, tako da bi se, malo po malo, procitali i ostali tekstovi.
Sjecam se da je na pocetku bila slika efendije sa ahmedijom na glavi, a ispod tgekst koji je bio veoma zamrsen, pa ga je trebalo procitati mnogo puta da bi ga se zapamtilo: "Reis'u-ulema Islamske vjerske zajednice u SFRH hadzi Naim ef. Kemura". Nisam vise siguran je li tada zvalo SFRJ ILI FNRJ, a ne znam ni je ispred Kemurine slike bila i Titina, ne sjecam se, prije da je morala biti, ali se ne sjecam da sam iz tih dana znao napamet njegovo puno ime i prezime i sve funkcije koje bi se trebale navesti, a mozda je pisalo samo Tito.

Dakle, iako je izlazio Takvim (kupovan u dzamiji kad mater ode na tevhid ili mevlud, a vracala se i s novinama "Preporod", koje sam takodjer skroz citao) i Takvim bio prisutan haman u svakoj nasoj kuci, a u takvimu i vaktija, s vremenom dnevnih namaza, time, dakako, i ramazanskih aksama, iscekivanje aksama bilo je poseban dogadjaj.
Vrijeme kad je aksam iz vaktije moglo uporediti sa zadnim sahatom koji smo imali u kuci, ali, ocito, nije to bilo ono pravo.
Treba vidjeti munaru s upaljenim kandiljima!
Ja sam, kroz kuhinjski prozor, nicim zaklonjenim pogledom, vidio munaru. Bila mi je vrlo blizu.
Medjutim, djeca iz mahale s kojima sam ja odrastao nisu vidjela munaru iz li sipred svojih kuca i izlazili su na najblizi vidikovac, na mjesto odakle se vidjela munara, pa se to pretvaralo u zboriste cekanja na aksam.
Ne znam zasto, valjda da ne bih izostajao iz drustva (sto bismo mi rekli, da ne bih bio mrimoljud) i ja sam odlazio na cekanje aksma. Zimi to nije bilo nimalo ugodno kad je u pitanju hladnoca, jer tada stisce, ali ni studen nije kvarila ugodjaj. Poskakivali smo, cupkali, pomalo se gurkali i cekali da bljesnu kandilji. Svi u krajnje napetom i radosnom iscekivanju. A onda bi se prolomilo:
- Uci!
- Aksam uci!
- Aksam uci, svakom svojoj kuci!
S toga mjesta neminovno smo mogli cuti mujezina (a tada su u Vlasenici ezani obavezno uceni uzivo, s munare, a Vlasenica je imala izuzetno dobre mujezine )više ih uporedo, jer se njima valjalo pet puta ispeti uz onolike basamake, i to u svaka dova dana u noci), koji su bili domaci, kao sto je imala i veoma dobre imame /hodze, koji su bili "sa strane"), ali ne mislim da smo u tim trenucima bas obracali paznju na ucenje aksamskog ezana. Mislim da nam je bio bitan svjetlosni signal, upaljeni kandilji na šerefetu kamene munare!
Cim bi ugledali da su upaljeni kandilji, razgulili bismo kucama, ali se, eto, posebna paznja odavala ezanu i nije se uzvikivalo, recimo: "Kandilji!", ili: "Gore!" ili ne znam ti sta, nego se iz sveg grla (i svih grla) klicalo:
- Uci!
- Aksam uci!
- Aksam uci, svakom svojoj kuci!
I ti se glasovi raznosili mahalom i citavim gradom, sve dok i posljednji trkac, onaj malo zaostali, ili koji se usput okliznuo, ili onaj cija je kuca najdalja, ne bi stigao s haberom svojima.
Tako nije bilo samo s djecom iz moje mahale, tako je bilo i s ostalim mahalama po Vlasenici.

Eh, sad, oduzih, ali ne bi valjalo makar ne spomenuti nasivanja kao jedno od prelijepih ramazanskih sjecanja, a to, zapravo, duboko svjedoci o potpunoj humanosti islama, koji je i sav satkan na tome, i na tom detalju nase tradicije nasivanja posta.


To smo svi imali, pa da ne tupim. Uglavnom, sav vazan, postis koliko mozes durati, pa ti majka dadne da malo prezalogajis, pa opet postis, a post poslije toga i onaj prije bit ce nasiveni.
Moglo se poslije i jos po jednom prezalogajiti, ali se meni cini da bismo se trudili da bude samo jedno nasivanje.
Moja majka je imala sivacu masinu, ali nesto nisam vidjao da su joj dolazile zene koje nisu imale sivacu masinu, pa se vjerovatno moglo nasivati i rucno.
Jedno svoje nasivanje sam posebno zapamtio. Bilo je tako sto sam (valjda sam sakupljao) imaotoliko para za koliko se mogla naruciti i krohna i sutlija u slasticarnici u prizemlju kuce uza zgradu kina "Jadar". Ovu su drzali Albanci iz Makedonije, a druga slasticarnica nije bila daleko od ove i drzao je cuveni Avdo Heljo, dostojastveni, povisoki, suhonjavi, blago nagnuti stari gospodin iz mahale Zildzici, i njegova slasticarnica bila je na glavnom gradskom trgu.


Ulazio sam u slasticarnicu da bih kupio kifle, zimski sladoled ili, rjedje, radi turisticke baklave (trokutasta, unutra izirendana jabuka i malo oraha) ili grcke (koja je isto bila punjena, ali je bila motana u cibuk, malo sire nego za burek, pa sjecena ravno), a standardnu, ovu nasu domacu, pravu baklavu, nekako je bilo sramota jesti u slasticarnici, jer je oba pravljena i u kucama, a pogotovo je moglo biti uz ramazana (obavezno uz Bajrame) i bila se i sjecane na baklave, za razliku od slasticarske, koja je rezana, je li, na trokutice. Tako bih vidio kako odraslija djeca i momci jedu sutlju iz male staklene cinije, a odozgo je bila posuta vanilijom, te zalogaje zalazu krofnom. Krofne tada nisu bile pravljene po kucama, jer je to bilo sramota, posto to nije neko nase jelo (a zna se i sfuseriti, pa tuknuti na istrosen zejtin), ali je sutlije sugurno bilo u svim nasim kucama su bila je kudikamo bolja od slasticarske.


Helem, progurao sam i pola dana u postu, i vise, nije jos dugo trebalo da dan prebrodim bez nasivanja, jer se vec smrkavalo, a ja u slasticarnicu! I, kao pravi, bezbeli, narucim to!
Kad se hoce, neko me vidio i prijavio mojima u kuci. Bruka. Rezil. Kod svega svoga u kuci, cega pogotovo bude uz ramazan, ja nasao jesti sutliju u slasticarnici, i jos sa krofnom!
Eto, ovo mi je da pisem po drugi put o istome (jer mi se prvo pitanjo otelo, zagubilo u ovoj Sanelovoj automatici na engleskom). Veoma je tesko, nevjerovatno tesko nastojati ponoviti vec napisano, ali mi nije zao, jer bih volio da vam ove pricice budu od mene Bajram serih mubarek olsun ili, vlasenicki: Bajrembarecola!

Isnam Taljic (2008, samo za njegove Vlasenicane)

Ažurirano Četvrtak, 20 Kolovoz 2009 08:02