A A A
Petak, 28 Srpanj 2017
Analiza Tužbe: Višković i Bastah PDF Ispis E-mail
Autor BIRN   
Subota, 05 Prosinac 2009 20:00

02 decembar 2009  Dokazni postupak Odbranâ dvojice optuženih za zločine nad civilima u Vlasenici počinjene tokom 1992. godine, sveo se na međusobno prebacivanje krivice.

Odbrane Predraga Bastaha i Gorana Viškovića su tokom 10 mjeseci saslušale više od 40 svjedoka, a tokom dva dana, 14. i 17. decembra 2009. godine, trebale bi izvoditi završne riječi. 

Prije njih, 7. decembra, isto bi trebalo uraditi Državno tužilaštvo, koje optužene smatra odgovornim za hapšenja, premlaćivanja i ubistva civila u logoru Sušica, i na drugim mjestima u Vlasenici, u periodu od aprila do septembra 1992. godine. Prema navodima optužnice, Bastah je tada bio pripadnik rezervnog sastava Stanice javne bezbjednosti (SJB) Vlasenica, a Višković vojnik tadašnje Srpske Republike BiH. 

Međusobna prebacivanja krivice između dvojice optuženih kulminirala su u augustu ove godine, kada je Odbrana prvooptuženog tvrdila da branioci Gorana Viškovića “vrše pritisak na porodicu Bastah”. Odbrana Viškovića je u jednom trenutku tražila i razdvajanje postupka, ali je Sudsko vijeće to odbilo smatrajući da “ne postoje razlozi za razdvajanje”.

Dokazni postupak Odbrane Pradraga Bastaha podrazumijevao je saslušanje više od 25 svjedoka, među kojima i zaštićenog svjedoka O1, koji je rekao kako ga je “premlatio” Goran Višković.

“Tukao je mene, mog brata i još jednog zatvorenika, Alihodžića. Tukao me je nogama, stavljao mi pištolj u usta. Gore mi je bilo gledati kada mi tuče brata, slušati te jauke...”, kazao je O1, bivši zatočenik zatvora koji se nalazio iza zgrade Suda u Vlasenici.
 
Bastahovi branioci pozvali su i veliki broj bivših pripadnika SJB-a Vlasenica da govore o ovlastima policije tokom 1992. godine, kao i onome što je njihov branjenik radio u tom periodu. Većina je negirala navode optužnice o tome da je Bastah privodio civile, te su govorili o haosu koji je vladao u gradu početkom rata. 

Tako je Mane Đurić, bivši načelnik SJB-a Vlasenica, kazao da je Bastah  “najčešće radio na poslovima prevoza”.

“Ne mogu da se sjetim da je on (Bastah) ikoga privodio, ali ukoliko se to i desilo, onda je on morao da bude samo pratnja jednom ili dvojici aktivnih policajaca”, kazao je Đurić, koji je istakao da su rezervni policajci imali “manja ovlaštenja” u odnosu na aktivne pripadnike policije.

Đurić je rekao da je u Vlasenici u periodu između aprila i augusta 1992. godine vladao “potpuni haos”, te da tada “stanica nije ni postojala i sve radnje je radila vojska i paravojska”. 

Pozvan je bio i nekadašnji komandir policijske stanice u Vlasenici, Radenko Stanić, i sam osumnjičen za iste zločine, koji se odazvao, ali je, po savjetu svog advokata koji je bio s njim u sudnici, odbio svjedočiti. 

Trojica bivših rezervnih policajaca – Vojislav Nikolić, Luka Stupar i Rade Milić – kazali su da nisu imali ovlasti da privode civile u stanicu policije. 

“Meni niko nije naređivao da privodim. Bio sam u rezervnoj policiji i nismo imali te nadležnosti. Nisam čak ni viđao te pritvorenike. Bilo je uvijek dosta policije i možda se od njih nije vidjelo”, rekao je Nikolić.

Ljuboje Stanišić, bivši aktivni pripadnik SJB-a Vlasenica, sjetio se privođenja, ali ne i ko je to radio.

“Poznato mi je da su neka lica privođena, neki muslimani, ali uopšte ne znam ko je njih privodio i zašto su bili tu”, rekao je Stanišić.

Da je bilo privođenja kazao je i Ognjen Ostojić, bivši pripadnik Službe nacionalne bezbjednosti Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) u Vlasenici, uz tvrdnju da su to radili “aktivni i rezervni policajci”.

“Mislim da se sve to nije radilo samovoljno, jer to zahtijeva naredbu ovlaštenog lica. Bilo je tih dana velike gužve u stanici MUP-a u Vlasenici, pa nisam obraćao pažnju ko koga dovodi, ali nikada nisam vidio da Bastah maltretira nekoga”, izjavio je Ostojić.

U korist prvooptuženog svjedočili su i Bošnjaci iz Vlasenice, njih troje, koji su govorili kako im je Bastah pomagao tokom rata. Tako je Sabrija Gluhić ispričao da je, zahvaljujući Bastahu, izbjegao odlazak u logor. 

“U petak, 25. aprila, bio je pijačni dan u Vlasenici i ja sam došao da se namirim. Kada sam krenuo nazad u moje selo, prišla su mi dva policajca i odvela me u stanicu policije. Odveli su me gore i pitali otkud ja tu. Predrag Bastah je onda izbio i kazao ljudima da sam pošten domaćin i da me puste”, ispričao je Gluhić, dodavši da ga je nakon toga optuženi odveo svojoj kući, a potom ga ispratio do rodnog sela. 

“Da me on nije spasio, oni bi me u logor strpali. Ljudi su mi kasnije, nakon rata, pričali da je Bastah pomogao mnogima u Vlasenici”, rekao je svjedok. 

Sam Bastah je više puta tokom suđenja isticao da je najvišu vlast u Vlasenici imao Krizni štab, te je kao svjedoke za to pozvao Milenka Stanića, bivšeg predsjednika Kriznog štaba, i Božu Milića, nekadašnjeg predsjednika Izvršnog odbora Skupštine opštine Vlasenica.

Stanić je kazao da je Krizni štab postojao “samo oko mjesec dana tokom maja”, ali da nikada nije preuzeo vlast zbog “funkcionalnih i kadrovskih nedostataka”. Milić je pak rekao da je Krizni štab formiran u aprilu 1992. godine radi “organizacije života civilnog sektora ka normalnom radu”.

“Krizni štab je formiran jako kasno, nakon upada vojske u Vlasenicu. Tada je vladao potpuni metež na ulici. Tih dana se pojavljuju ljudi s čarapama na glavi i šeširima. To sigurno nisu bili momci iz Vlasenice, nego neke paravojske. Svi su se njih plašili”, kazao je Milić.

Odbrana Bastaha je ponudila i alibi za tačku optužnice kojom se tereti da je 2. juna 1992. godine iz kuće u Vlasenici “za kosu izvukao” maloljetnog Husu Kičića, te ga odveo do policijske stanice, gdje ga je “kundakom od puške snažno udarao u prsa”. Tako je svjedokinja Denka Bogosavljević kazala da je tada “cijeli dan provela s Predragom Bastahom i njegovom porodicom, na rođendanskom slavlju Predragove kćerke”. 

“To slavlje je bilo u kući Bastahovih roditelja na selu. Krenuli smo već oko sedam sati jer je to bio ražanj, pa se trebalo pripremiti. Vratili smo se kasno navečer, a sve vrijeme smo bili skupa”, kazala je ona.

Taktika Odbrane je bila i da dokažu smanjenu uračunljivost prvooptuženog, te su pozvali vještaka neuropsihijatrije Senadina Ljubovića, koji je pak ocijenio da je Bastah u periodu do septembra 1992. godine bio “smanjeno, ali ne bitno” neuračunljiv.

“Na osnovu medicinske dokumentacije koja mi je data na uvid – među kojom su bili nalazi Psihijatrijske klinike u Sokocu, gdje je optuženi tri puta boravio – i razgovora sa optuženim, ocijenio sam da se u konkretnom slučaju radi o izraženoj formi posttraumatskog sindroma, sa znacima regresije i kriza, ali bez znakova stalne duševne bolesti”, kazao je vještak.

Taktika Odbrane Gorana Viškovića bila je da pozove svjedoke koji će govoriti o zločinima nad srpskim stanovništvom Vlasenice.

Zoran Jovanović, nekadašnji televizijski novinar, kazao je Sudu da se bošnjačko stanovništvo Vlasenice naoružavalo i pripremalo za “napad” već sredinom 1991. godine. Tokom njegovog svjedočenja, Sudu su prikazana četiri videozapisa, navodno snimljena “nakon napada muslimanskih snaga” u selima oko Vlasenice. 

“Ovim sam snimcima želio pokazati pravu sliku. Dosta Srba je mučeno, klano i maltretirano. Ja želim da pokažem realno stanje”, pojasnio je Jovanović.

Radovan Radinović, vještak vojne struke, iznio je Analizu bezbednosne situacije na području opštine Vlasenica, te kazao da postoje “jasni dokazi da se muslimanska strana pripremala za rat”.

Radinović je kazao da je u periodu između aprila i septembra 1992. godine došlo do “privremenog zatvaranja” određenog broja Bošnjaka u zgrade SJB-a Vlasenica, zgradu Suda i “sabirni centar Sušica”, gdje su istovremeno boravili ratni zarobljenici, za koje su bili odgovorni pripadnici Vojne policije, i civili Bošnjaci, koje su privodili pripadnici SJB-a Vlasenica.

“Vlasti u Vlasenici imale su dva moguća modela zaštite muslimana. Jedan je bio da im se osigura zaštita u domovima, međutim za to nije uopšte postojalo kapaciteta. Dok je druga opcija bila da se stanovništvo skupi u sabirni centar, gde im se može garantovati sigurnost. Koliko vidim, vlasti su odabrale jedini mogući put i oformile sabirni centar Sušica”, rekao je Radinović.

I Odbrana Gorana Viškovića je pozvala svjedoke koji su tvrdili da im je optuženi pomagao tokom rata, te su govorili o njegovom karakteru. 

Tako je Salko Džamdžić rekao da Viškovića poznaje kao “finog čovjeka, bez konflikta”.

Svjedokinju Nadu Gavrić, koja je rekla da se do 1992. zvala Nađa Kurtagić, Višković je, kako je ispričala, tokom rata “često posjećivao, da upita za djecu i pomogne”. Ona je pričala i kako su “neki muslimani u Vlasenici” imali problema, ali ona i njena porodica nisu. 

“Ja sam 1992. godine u septembru s djecom odlučila – pošto ostajemo – predati zahtjev u stanici policije da promijenimo ime. To smo uradili sami, bez pritisaka”, ispričala je Gavrić, dodavši da nikada nije čula da je Višković učestvovao u zločinima počinjenim tokom rata u Vlasenici. 

Odbrana drugooptuženog je tokom dokaznog postupka uvela i preko 100 materijalnih dokaza, od kojih se najveći broj odnosio na “aktivnosti Armije BiH” u Vlasenici. Između ostalog, kao materijalni dokaz predložili su i knjigu Islamska deklaracija iz 1970. godine autora Alije Izetbegovića, prvog predsjednika BiH, koji je preminuo 2003., te ustvrdili da je njen sadržaj doprinio “širenju atmosfere straha”. 

Denis Džidić je novinar BIRN – Justice Reporta.  Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript . Justice Report je BIRN-ova sedmična online publikacija.