A A A
Ponedjeljak, 20 Studeni 2017
Mračnjaci su gospodarili životima Bošnjaka PDF Ispis E-mail
Nedjelja, 04 Listopad 2009 03:15
Hilmo, Šemsa i njihovo troje djece odvedeni u junu 1992.

Da bi sudbina mnogobrojnih bosanskih logoraša mogla ostati zarobljena u šutnji o njihovom zarobljeničkom životu koji su proveli u ratnim logorima širom BiH, najbolje govori primjer porodice Turić iz sela Piskavica kod Vlasenice.

Hilmo, Šemsa i njihovo troje djece u junu 1992. godine, iz svoje porodične kuće, sa stotinama svojih komšija i prijatelja, deportirani su u logor Sušica. Najmlađem djetetu bilo je tri godine, najstarijem šesnaest....

 Sin u naramku

- Odvedoše mi muža Hilmu. Kažu hoće da ga ispitaju, pa će se vratiti, a ja im, jadna, povjerovala... Dođe noć, Hilmo se ne vraća... Kad sutradan, eto ti njih opet u selo. Dođoše na moja vrata, vele, izlazite iz kuće... Ja, plačem, kažem, nismo mi nikom ništa učinili, ubijte me ovdje pred kućom skupa sa djecom... Oni viču na nas... Šta ću? Uzeh u naramak mog Esmira, nije imao ni tri godine, a kćerka Nevzeta i stariji sin Jasmin pristaju za mnom... Čujem Jasminu, jedan što nas goni govori "diži ruke", onda opet "spusti ruke". Pokupiše mi konu Nijazu i njeno četvero djece i pastorku joj... I konu Timku i njeno troje djece, a ranije su joj otjerali muža i jednog sina... Ukrcaše nas na "tamić" i pravac Sušica - prisjeća se kroz plač Šemsa Turić.

Dok priča, Šemsa "lomi" jedan po jedan prst, dlanom pritišće čas grudi, čas čelo, okreće se, pomjera s mjesta... Gleda unezvijereno, baš kao da će iza zaključanih sivih vrata barake nekadašnjeg vojnog skladišta u Sušici sinuti mračno lice Dragana Nikolića Jenkija, Veljke Bašića i brojnih logorskih čuvara koji su od aprila do septembra 1992. godine gospodarili životima oko osam hiljada Bošnjaka koji su prošli torturu logora Sušica kod Vlasenice.

- Utjeraše nas u ovu ovdje, bijelu, baraku... Ko stoku... Djeca, i ona najmanja, kao da su zanijemila od straha, pa se samo poneko od njih usudi plakati... U baraci prosuta voda po onom cimentu... Bilo nas je tu oko hiljadu... Najviše žena i djece... Ugledah i muža Hilmu, pa mi bi nekako lakše... Bože, da je bar malo vode... O hrani i ne misliš... Čuvari ne daju da izađeš u WC ni na veliku ni malu nuždu... Danima tako... Vele da nuždu vršimo unutra... Samo da vam je znati kako je to - hiljadu ljudi te gleda, a ti moraš da čučneš da... A najgora je noć... Kad počnu ljude oko tebe izvoditi vani... - govori nam Šemsa.

Krvav i izubijan

Prisjeća se ona i mladića s Kula Grada kod Zvornika. Izvedoše ga iz barake, priča, sve se čuje koliko ga čuvari udaraju. Pa ga, nakon malo vremena, onako krvavog, uvedu da ga majka i žena vide kako je izubijan, pa ga opet vrate vani... Nekoliko metara od barake je, kaže, i umro... Koliko je mladih djevojaka i žena po noći izvedeno iz baraka, niko ne zna... Glave su, kaže, morali držati pognute da ne bi vidjeli ko koga izvodi... Samo bi se nakon malo vremena začuli jauci i vriska, a onda histeričan smijeh i procikivanje polupijanih čuvara.

Šemsa Turić i njeno dvoje mlađe djece, nakon desetak dana provedenih u Sušici, razmijenjena je na području Kladnja. Muž Hilmo i sin Jasmin ostali su u logoru.

Tačno 28. juna, na Vidovdan, iz Sušice su sa grupom logoraša odvedeni u logor Batković kod Ugljevika. Hilmo je iz Batkovića izašao u ljeto 1993. godine.

Jasmin nije nikad. Saznali su da je ubijen u MUP-a u Zvorniku.

Jasmin odveden sa grupom Divičana


- Doveli su nas u Batković. Kad je prvi put došao Međunarodni crveni križ, oko šezdesetak maloljetne djece koja su se nalazila u logoru, logorske vlasti su sakrile. I tako svaki put kad bi se pojavio MKC.

Među tim maloljetnicima bilo je dvadesetak djece iz Vlasenice, među njima i moj Jasmin, koji je imao nepunih 16 godina. Nakon dva i po mjeseca, ovu djecu su, bajagi, pustili da idu svojim kućama. Kazali su kako je Vlasenica slobodna. Znam da je moj Jasmin zarobljen u Zvorniku i da su ga doveli u zatvor u zvornički MUP. Saznao sam da su sa grupom Bošnjaka iz Diviča, mislim da ih je bilo 36, mupovci odveli i mog Jasmina. Rekli su im da ih vode u razmjenu. Sve do jednog su ih pobili... Niko za to nije odgovarao - ispričao nam je Hilmo, koji se vremena provedenog u srpskim logorima nerado prisjeća.

Poginuo i trogodišnji Esmir


Da nesreća ne zna stati, najbolje svjedoči život Šemse i Hilme Turića. Dok su u prošlu subotu bezuspješno pokušavali otvoriti vrata barake u kojoj su prije 17 godina bili zarobljeni, uz njih se tiskao i njihov jedini živi sin dvanaestogodišnji Šemso.

Osim Jasmina, koji je ubijen u Zvorniku, neposredno nakon što je napustila logor, nesretnim slučajem poginuo je i njihov trogodišnji sin Esmir. O nastradaloj braći, roditeljima, bližim rođacima i ne govore... Danas Šemsa sa maloljetnim Šemsom živi na relaciji Kladanj - Vlasenica.

U Kladnju ih je u podstanare, besplatno, kažu, dok Šemso ide u školu primio "neki dobri čovjek", dok je Hilmo stalno u Vlasenici, gdje godinama iščekuje donaciju kako bi obnovio svoju nekadašnju kuću. Kako žive i od čega "to samo Bog zna", rekli su nam.