A A A
Ponedjeljak, 25 Rujan 2017
PODSJEĆANJE NA DAN 26.SEPTEMBAR 1992.GODINE PDF Ispis E-mail
Autor Faruk Durmić   
Ponedjeljak, 28 Rujan 2009 08:06

Zapravo sam sinoć, dok sam poslije dolaska sa pješačenja htio odmah nastaviti pisanje. Večernje rumenilo Viselca već se bilo ugasilo.

Kik i izbrazdane litice tonuli su u sjenu noći što se polako spuštala kao perce rumena cvijeta na zelenu travu. Pa zar su igdje noći ljepše, pa zar zvijezde igdje sijaju jače, pa zar su igdje rađani bolji sinovi, pa zašto „ZLOTVORI“ to „učiniste“?

Zašto su pokušali ubiti sve što je lijepo. Možda su mislili da će im bez nas biti puno ljepše. Grdno su se prevarili.

Tu smo mi i to hrabro koračamo po našoj zemlji koja ne može biti ničija osim Božija.

Kad sotona obvlada čovjeka onda se on stavlja u ulogu najmočnijeg, ali vrlo kratko da bi se poslije gorko kajao za sve što je učinio. Možda bi želio nekada i da bude dobar, ali njegov labilni karakter za čas ga zavede u stranputicu i on postane kao i njegov otac, djed i pradjed.

26 septembar 1992.godine datum koji će se vječno pamtiti i ostati urezan duboko u koru mozga svih Vlasenčana, prošlih, a i budućih generacija.

Moramo konačno pričati i reći istinu. Ako nama naši nisu smjeli govoriti, jer da smo znali da je ovo treći, četvrti, peti ili šesti genocid nad Bošnjacima sigurno bih mnogi pobjegli ispod kame zlotvora. Dokazali smo da smo heroji sa motorkama smo počeli odbranu, a završili sigurno kao pobjednici. I svijet je to vidio, isto tako kao što gleda i danas nakon 17 godina mirnu povorku sa zastavama BiH na čelu i na kraju kolone.

Okupili smo se u Turalićima prvi pohod krvavim stazama šehida.

Jutro svježe, tihi žamor, majice bijele, crvene i natpis SUŠICA-VLASENICA 1992-2009.

Oblačimo i svi se uniformišemo. Kolona kreće prema „Dobroj vodi“ tiho, tiho tako da su samo koraci prolamali tu sablasnu tišinu. Stigosmo vrlo brzo i čas istorije. Nedužni stradaše ovdje samo zato što su htjeli da se napiju „Dobe vode“ da bi nastavili dalje. Za njih to nije bila „Dobra voda“, a možda i jeste, jer su možda baš tu Džennet zaradili.

Kolina dalje kreće prema Derilištima i opet zastoj učenje Fatihe za dvadeset pet ubijenih Vlasenčana. Baš ispod puta rekoše da su bili radni vod iz logora Sušica na Klještanima, a jedan od poznatih u toj grobnici bi i naš stari dobri pekar Abdulah Omerović.

Ljudina ti je to bila i nikad nikom nažao ništa učinio nije, a za sve je godinama pravio hljeb i sve nacije hranio, ali eto primjera zašto su ubijali Bošnjake, samo zbog imena i načina življenja. Idemo prema glavnom stratištu. Niko se ni našto ne žali. Svi su sjetni i čekaju to mjesto gdje je bilo ukopano 300 Vlasenčana.

Evo ukaza se se u sred bukove šume ogroman zeleni proplanak, ogroman baš ogroman mnogo veći nego što oko može vidjeti. Svuda okolo šuma, a samo tu proplanak, tu su ležali naši heroji, naš ponos, naši šehidi. Svi su zavezanih ruku na leđima mučki streljani. Nema čovjeka koji može ravnodušan ostati, a nema ni toga koji može u tim momentima i na tom mjestu biti svjestan, gdje se nalazi. Zašto u XXI vijeku stradaše nevini ljudi samo zbog imena.

Mene je lično pred sami kraj učenje Jasina vratilo u stvarnost. Osjetih najednom neku važnost. „Evo i nas zlotvori, pucaj te, hajde pucajte, ali znajte da nikada duh Bošnjaštva ubiti ne možete“. Plač, sjeta i suze prizivamo Allaha dž.š. svojim dovama da ubijenim podari Džennet, a nama sabur. To je bila veličanstvena posjeta i zijaret mjesta zvanog OGRADICE od strane Bošnjaka iz svih krajeva BiH.

Kolona dalje kreće prema Debelom brdu. Nailazimo na selo Đuriće, kažu da je to još ne ispitan teren i onda Debelo brdo i vrlo malo odmora na tom mjestu. Spuštamo se niz Jelov potok na Metališta i onda opet stezanje u prsima. Sa druge strane od Vlasenice pristizale su majke šehida. Kamere, novinari, fotoaparati i taj veličanstven sastanak sa majkama baš na mostu ulaska u logor Sušica. Čas istorije. Suze, bol i podsjećanja na 26. septembar 1992.godine. I onda je kolona krenula kroz cijelu Vlasenicu na čelu sa neustrašivim momkom koji je nosio zastavu BiH skrećući pažnju čitavom svijetu sa porukom DA SE NE ZABORAVI NI TAJ DAN 26.septembar 1992.godine.

Faruk Durmić

 

(Aferim našem mladom Vlaseničkom autoru, nek ga dragi Alah nagradi za svaku napisanu rijeć)