A A A
Subota, 18 Studeni 2017
Dr Dragan Đokanović mogu vas optuziti za Genocid PDF Ispis E-mail
Četvrtak, 03 Rujan 2009 05:50

Vlasenička glavna ulica, tog junskog popodneva 1992 godine, bila je skoro pusta. Poneki naoružani pojedinac u maskirnoj uniformi. Zgrada opštine zaključana. U policijskoj stanici nekolicina zaposlenih. Među njima i šef Mane Đurić. Poslije upoznavanja, u njegovoj kancelariji, ispričam mu kojim povodom ja u Vlasenici.

Zamolim ga da organizuje sastanak sa ostalim opštinskim rukovodiocima, da ih informiše o ciljevima mog dolaska i da pripreme prijedloge kandidata za opštinsko povjereništvo. Dogovorili smo da sastanak bude prilikom mog povratka na Pale...

Kuće, pored puta za Šekoviće, bez krovova. Ne čuje se dječija graja. Vrijeme ratno…

Prenoćio sam u Šekovićima, u tamošnjem domu zdravlja. Ujutro sam okupio vodeće ljude u opštini te im govorio o ulozi opštinskih povjereništava u uspostavljanju civilnih organa vlasti. Sastavili su spisak budućih povjerenika. Sve to trebao je da prihvati i potpiše dr Karadžić...

 

Pored puta Šekovići – Zvornik, ponovo, kuće bez krovova. Prilikom ulaska u Zvornik, na starom mostu, grupe starijih muškaraca i žena... Idu prema Malom Zvorniku, u Srbiju. Urezala mi se, u pamćenje, slika starice u dimijama, duboko pognute i sa štapom u ruci. U gradu rijetki prolaznici. Neke znam i razgovaram s njima. Svi zabrinuti. Pričaju mi da gradom haraju naoružane grupe i da se dešavaju „vrlo ružne stvari“. Na kraju grada zgrada opštine.

 

U kancelariji predsjednika izvršnog odbora sjedi desetak ljudi. Prepoznajem Grujića, Ivanovića, Radića, Perića... Sastanak su brzo priveli kraju. Upoznao sam ih sa odlukom rukovodstva Srpske Republike Bosne i Hercegovine o povratku na civilno funkcionisanje vlasti. Kasnije, u kabinetu predsjednika opštine, Branku Grujiću, Jovi Mijatoviću i Jovi Ivanoviću objasnio sam kako će buduće povjereništvo pripremiti konstituirajuću opštinsku skupštinu od odbornika, izabranih na demokratskim izborima 1990 godine, a onda će, odbornici, izabrati predsjednika opštine i izvršni odbor. Privremena vlada – tako su nazvali zvornički krizni štab – morala je prestati sa radom.

Pitao sam za situaciju u Zvorniku i prokomentarisao da je poražavajuće – ono što sam vidio - da ljudi napuštaju svoje domove i odlaze u izbjeglištvo...

Za takvo stanje optuživali su razne paravojne formacije koje su prodefilovale Zvornikom, a neke od njih i dalje su divljale po gradu i okolini. Jovo Ivanović je rekao da ga je Arkan ošamario. Branu Grujića su hapsili i zatvarali u podrumske prostorije opštinske zgrade…

- Pa gdje vam je, pobogu ljudi, policija. Grujić je, vidim, naoružan kao revolveraš, a žali se da ga kriminalci hapse. Zvornik prazan, Muslimana nigdje, čak i najstariji građani bježe. Svaki dan u srpsku republiku, upravo preko Zvornika , ulaze brojni novinari. Zvornik je, na određeni način, naše ogledalo. Ko će sutra, kada se rat završi, spominjati kriminalce koji su tu pod kojekakvim nadimcima? Vi ste tu s imenima i prezimenima. Mogu vas optužiti za genocid... - krajnje dobronamjerno sam ih upozorio.

Poslije razgovora sa zvorničkim čelnicima otišao sam u Bratunac i Skelane. Obavio posao u tim opštinama i vratio se u Zvornik.

Predsjednika „privremene vlade“ Grujića nisam zatekao. Otišao, rekoše mi, u Novi Sad. Jovo Mijatović i njegov imenjak Ivanović predložili su imena ljudi i dopis Karadžiću ovjerili opštinskim pečatom. Među kandidatima, primjećujem, nema Branka Grujića. Složio sam se s njihovim prijedlogom, potpisao ga i otišao u Vlasenicu pa na Pale.

Na Palama ispričam Karadžiću sve – i šta sam vidio i kakve sam ljude sreo.

I na sjednici predsjedništva, sve to, ponovim. Plavšićki se nisu dopale moje kvalifikacije događaja na terenu. Karadžić zabrinut. S Koljevićem, poslije sjednice predsjedništva, odlazim u šetnju i razgovaramo na temu ratnih zločina.

- Štampa u svijetu o tome već piše - kaže mi Koljević.

Nekoliko dana poslije mog povratka, iz zvorničkog kraja, na Pale je, Radovanu Karadžiću u posjetu, došao njegov prijatelj iz Vlasenice Zvonko Bajagić.

„ Nismo mogli da zaštitimo ni Muslimane koji su izašli na plebiscit i željeli da ostanu sa Srbima u zajedničkoj državi… “ , žalio se Karadžiću.

Spomenuo je i nekog zanatliju sedlara – Muslimana koji je i slavu krsnu slavio – ni njega nisu mogli spasiti.

- Učinite sve da sačuvate što više tih ljudi koji su ostali tamo – rekao je Karadžić Bajagiću.

 Imao sam, tih dana, utisak da je Radovan Karadžić protiv ratnih zločina...

 - Kada budemo na sastanku u Zvorniku - trebali smo, krajem jula, nas dvojica i Ratko Mladić, otići u Zvornik i sastati se sa novoimenovanim povjerenicima – morate biti krajnje oprezni, i voditi računa o svakoj izgovorenoj riječi... - upozoravao sam starijeg kolegu koji se našao u ulozi ratnog vođe.

 Iskreno sam želio da Radovan Karadžić, tih dana, donese odluku i da se obračunamo sa ratnim zlikovcima. Takvu odluku, na žalost, nije donio niti je krenuo u odbranu Ustava srpske republike koji je svim građanima, „bez obzira na rasnu, nacionalnu i vjersku pripadnost“, garantovao jednakost i druga ljudska prava u skladu sa međunarodnim poveljama i potpisanim ženevskim konvencijama.

 A, upravo, te dokumente smo Karadžić, Koljević, Krajišnik i ja, profesoru sarajevskog pravnog fakulteta Gašu Mijanoviću i njegovom asistentu Lukiću, u kabinetu predsjednika Skupštine BiH, spominjali i naglasili da oni moraju biti ugrađeni u fundamente budućeg ustava...\


S T R A H N A G R B A V I C I

- Otići ćemo na Grbavicu i dole vidjeti šta Srbi misle o zločinima koje čini neki Veselin Vlahović - rekao sam Biljani Plavšić koja je negativno komentarisala moj izvještaj o ratnim zločinima u Zvorniku.

Biljana Plavšić nije pošla sa mnom na Grbavicu ali, krenuo je Nikola Koljević.

Sa Pala do Grbavice išlo se putem prema Jahorini pa kod popularne “triangle” /raskrsnica Pale - Jahorina – Trebević/ skretalo se desno i krivudavom cestom spuštalo niz najbližu sarajevsku planinu. Cijeli put preko Trebevića bio je pod kontrolom srpske vojske. Na mjestima odakle se, kao na dlanu, vidjelo Sarajevo, u neposrednoj blizini kolovoza, bili su srpski rovovi. Nešto niže, niz padinu, nalazili su se položaji Armije BiH. Uglavnom bi Srbi i Muslimani pucali jedni na druge, razmjenjivali psovke, a ponekad, pričali su mi poznanici, znala se čuti i neka ljudska riječ.

S Trebevića, u pravcu Sarajeva, letjele su granate. Padale bi na ulice, probijale zidove zgrada, pogađale žene, muškarce, djecu… “Razvlačile mozak” stanovnicima grada.

I razni političari dolazili su na trebevićke položaje…

Za to vrijeme, u gradu, moj stariji kolega, pedijatar Lutvo Hodžić pravio je spiskove ubijene sarajevske djece.

Ulica niz Vraca bila je stalno na nišanu, hladnokrvnih ubica, snajperista, poredanih po visokim zgradama na desnoj obali Miljacke. Pogađali su u glavu, u leđa, u grudi… Jedina odbrana od njih bila su vojnička ćebad raširena između dvije bandere.

Prošli smo pored grbavičke ambulante Doma zdravlja “Omer Maslić” i u neposrednoj blizini škole “Bane Šurbat” zaustavili golfa kojim smo se dovezli sa Pala. Nikola Koljević stanovao je, prije rata, u tom kvartu sa svojom porodicom.

Stanari Nikolinog nebodera obradovali su se svom komšiji. Pozvani smo i “na kafu”. Ljudi su nam pričali o svakodnevnim dešavanjima, problemima u snabdijevanju, ali i o brigama i strahovima. Rekli su nam da Veselin Vlahović Batko sije strah po Grbavici.

Znao sam o kome se radi.

- Osrednji bokser – znači - postao ratni zlikovac. Čuvar pasa, kod vlasnika diskoteke “Sloga” Veljka Cerovića, odlučivao je, tvrdili su građani Grbavice, o životu i smrti; odlučivao koju će djevojku silovati, a koju neće…

Narednih dana sam čuo da je Vlahović uhapšen pa mi je neko rekao da je samo protjeran, a onda sam ga, poslije izvjesnog vremena, onako karakterističnog - sa nepravilno namještenom šajkačom - vidio na jednoj česmi pored trebevićkog puta...


S KARADŽIĆEM I MLADIĆEM U ZVORNIKU

Poslednjeg dana juna 1992. godine, organizovao sam sastanak opštinskih povjerenika iz Skelana, Bratunca, Zvornika, Šekovića i Vlasenice sa predsjednikom Predsjedništva Srpske Republike Bosne i Hercegovine Radovanom Karadžićem i komandantom Glavnog štaba vojske Ratkom Mladićem. Na sastanak u Zvornik došli su Marko Milanović, Dane Katanić, Slavko Jovanović, Vlastimir Milošević, Miroslav Deronjić, Zoran Tešić, Jovan Nikolić, Stanko Petrović, Jovan Mijatović, Branislav Grujić, Tomislav Jašić, Radosav Perić, Momčilo Vlačić, Ilija Neđić, dr Milorad Filipić, Novak Tokanović, Danilo Jokić, Mirko Delić, dr Nedeljko Kipić i Milorad Lukić. S delegacijama povjerenika došli su i prije rata izabrani predsjednici tih opština. Dr Desimir Mitrović došao je iz Skelana, Ljubisav Simić iz Bratunca, Milorad Vukajlović iz Šekovića, a Milenko Stanić iz Vlasenice. Zvornički predsjednik Jovan Mijatović bio je u sastavu opštinskog povjereništva.

S nekoliko uvodnih rečenica otvorio sam sastanak, a onda se prisutnima obratio Radovan Karadžić uključivši svoj diktafon. Vidjevši to sjetio sam se našeg azgovora i mojih savjeta da bude vrlo oprezan u razgovoru s ljudima u Zvorniku. Poslije Karadžića govorio je Mladić, a nakon njega Branslav Grujić je, u ime Zvorničana, pozdravio prisutne i otpočeo poznatu priču o maltretiranju od strane pojedinaca iz paravojne formacije “Žute ose“ te se, naročito, okomio na postojanje kampa za obuku na Diviču kojim je komandovao Dragan Vasiljković /poznatiji kao Kapetan Dragan/...

Ratko Mladić je energično upozorio da će, na teritoriji Srpske Republike BiH, jedina oružana formacija biti regularna Vojska na čelu sa Glavnim štabom te da će kampovi za obuku, kojih je inače bilo po terenu, biti raspušteni, a razne naoružane grupe moraće, jednostavno, stupiti pod njegovu komandu.

Diskusija je išla u pravcu otvaranja raznih pitanja dok se za riječ nije javio čovjek koga sam već vidio u Zvorniku ali, nisam tačno znao ko je on ni šta, zapravo, radi u tom gradu...

- Ko si ti, čovječe? Desetine minuta pričaš nevažne stvari, a ovdje je došlo toliko ljudi da s predsjednikom i generalom razgovaraju o brojnim problemima koji su pritisli građane – grubo sam prekinuo izvjesnog Marka Pavlovića.

Tog "Pavlovića" sam, inače, primjetio kada sam, dvadesetak dana ranije, banuo na sastanak zvorničke privremene vlade. Ne bih ga ni zapamtio da ga nisam ponovo ugledao, nekoliko sati poslije tog prvog viđenja, na terasi jedne kafane u Malom Zvorniku.

Naime, poslije razgovora sa čelnim ljudima Zvornika, prišla mi je novinarka Zorica Petković i zamolila da dam izjavu za „Glas Podrinja“, vrlo čitanom listu u cijelom kraju…

Nakon razgovora krenuo sam preko Drine, u Mali Zvornik, da se odmorim pa da nastavim put ka Bratuncu. Kad, baš tamo, na terasi objekta u koji sam se zaputio sjede novinarka i Marko Pavlović. Ispred njih, na stolu, raširen rokovnik u koji je novinarka upisivala ono što sam govorio za njen list. Nisu me primijetili, a ja iznenađen onim što sam čuo i vidio, odustanem od ručka, vratim se u auto, upišem u svesku ime i prezime novinarke, naziv lista te umjesto odlaska u Bratunac odlučim da ostanem, još dan - dva, u Zvorniku.

Sutradan sam organizovao sastanak sa narodnim poslanikom Jovom Mijatovićem i, kao uzgred, pitao ga za Marka Pavlovića. Rekao mi je da je Pavlović došao iz Vojvodine, da nije siguran da mu je to pravo ime te da je bio komandant Teritorijalne odbrane u Zvorniku...

Iznenađen mojim nastupom, Pavlović je naprosto pomodrio od ljutnje, ali je i dalje nastavljao s pričom hvaleći sebe i veličajući svoje „zasluge“. U "pomoć" mu je priskočio i Grujić govoreći da je „Marko Pavlović srpska majka...“ (!?)

Karadžić i Mladić nisu, radi razgovora sa predstavnicima UNPROFOR-a, mogli ostati duže pa su helikopterom, sa fudbalskog igrališta, odletjeli na Pale. Prethodno smo dogovorili da se, što hitnije, organizuje sastanak povjerenika za Zvornik i donese odluka o sazivanju sjednice Skupštine Srpske opštine Zvornik...

Sastanak smo organizovali slijedećeg dana /1. jula 1992. godine/ i odlučili da privremena vlada, do održavanja skupštinske sjednice, nastavi raditi pod nazivom Izvršni odbor, s Grujićem na čelu. U sastavu Izvršnog odbora bili su još Stevo Radić, Risto Vuković, Radisav Perić, Tomo Simić, Slavko Savić, Slavoljub Tomašević i Stevan Ivanović.

Ratno povjereništvo, na istom sastanku, donijelo je još par odluka, od kojih je najvažnija ona kojom se, od Ministarstva unutrašnjih poslova Srpske Republike BiH, traži kadrovska pomoć za ”trajnije rješenje problema” načelnika Centra javne bezbjednosti Zvornik...

Marka Pavlovića više nisam vidio u Zvorniku. Naprosto je nestao. Šesnaest godina kasnije, u sudnici Državnog suda Srbije, Pavloviću / pravo ime Branko Popović/ sudilo se za ratne zločine počinjene početkom rata u Zvorniku...

„Glas Podrinja“, u kome je objavljen razgovor sa mnom, uspio sam pročitati u Zvorniku, početkom novembra 1992. godine, uoči sjednice Skupštine Republike Srpske na kojoj je premijer Branko Đerić podnio neopozivu ostavku.

„Mi ćemo našu republiku organizovati kao republiku srpskog naroda ali i kao demokratsku zajednicu građana, pripadnika svih naroda, i nema nikakvih smetnji da tako i bude. Ratna povjereništva u Opštini Zvornik vodiće posebno računa o poštovanju svih ljudskih i građanskih prava. Svi zakoni jednako važe za sve. Poštovaćemo sve potpisane konvencije koje u prvi plan stavljaju brigu za čovjeka. Prema svakom ljudskom biću ponašaćemo se prije svega humano...“, naivno sam poručio građanima Zvornika. („Glas Podrinja“, 25. juni 1992. godine). ( Dragan Đokanović, 28. 12. 2008.)

 

HOĆE LI SRPSKA REAGOVATI?

 Karadžiću sam, po povratku iz Zvornika, prepričao tok sastanka s novoimenovanim povjerenicima, upoznao ga s odlukom o preimenovanju Privremene zvorničke vlade u Izvršni odbor, a nakon toga smo, u skladu sa zaključcima sa sastanka, razgovarali o imenovanju načelnika stanice javne bezbjednosti i mogućnosti pronalaska odgovarajućeg kadrovskog rješenja za to mjesto:

- Vidio sam iz faks poruke, koju ste mi sinoć poslali, da imaju problem s nedostatkom kadrova u policiji... Treba vidjeti s Mićom Stanišićem, možda on može nekog da

pošalje - zainteresovano je, o problemima u Zvorniku, govorio Radovan Karadžić.

- Zakazaću sastanak sa Stanišićem, a mogao bi i Nikola Koljević poći sa mnom – predložio sam predsjedniku Predsjedništva SR BiH.

- Ministar Stanišić je, ovih dana, bio na Jahorini, u Hotelu „Košuta“ – napomenuo je Karadžić, na kraju našeg razgovora.

Hotel „Košuta“ nalazi se u neposrednoj blizini, mnogo poznatijih hotela, „Bistrice“ i „Jahorine“. Prethodnog ljeta u njoj sam proveo godišnji odmor. Pamtiću to ljetovanje, do kraja života. Zbog ratnih sukoba u Hrvatskoj, umjesto u Dalmaciju, s porodicom sam, otišao na Jahorinu... Mnogo toga, na političkoj sceni Bosne i Hercegovine, nije „štimalo“ pa sam, želeći da doprinesem mogućem boljitku, uporedo s odmorom, pravio plan organizovanja javnih tribina o eventualnom dogovoru Srba i Muslimana...

Na satanak sa Stanišićem, kao što je i dogovoreno, krenuli smo Nikola Koljević i ja. Prvo smo otišli do Hotela „Bistrica“, tu popili kafu sa Brankom Đerićem i Milanom Trbojevićem, a potom, napravivši dužu šetnju, zaputili se prema „Košuti“. Na parkingu ispred hotela i na stazi koja vodi ka ski žičarama Ogorjelici I i Ogorjelici II, na kojoj je, prije manje od godinu dana, moj mlađi sin Aleksandar načinio prve samostalne korake, susrećemo mladiće obučene u maskirne uniforme srpske policije... Prepoznajem neke od njih. Upoznao sam ih na Vracama, dok sam radio u ambulanti policijske škole... Pozdravljamo se s njima i ulazimo u hotelski hol. Dežurni policajac ljubazno nas je otpratio do jedne hotelske soba koju je ministar policije Stanišić preuredio u svoju kancelariju...

Mićo Stanišić, diplomirani pravnik, bio je pitomac, mislim, prve generacije, škole milicije na Vracama i bivši, vrlo uspješni, džudista sarajevskog „Željezničara“... Poznavali smo se dugi niz godina. Često smo se viđali u sarajevskom FIS-u gdje su džudisti, iznad naše gimnastičke dvorane, imali manju salu za svoje treninge. Preko ljeta bi, pak, skoro kompletno sportsko Sarajevo boravilo u sportskom centru u Zaostrogu, tako da su se svi sarajevski sportisti, zahvaljujući treninzima u FIS-u i ljetnim pripremama u Zaostrogu, međusobno odlično poznavali... Do pred početak rata, kao kadar Srpske demokratske stranke, Stanišić je obavljao funkciju šefa gradske policije u Sarajevu. Na skupštinskoj sjednici, na Palama, 24. marta 1992., izabran je za prvog ministra policije u Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini...

 - Đe si, Đokanoviću! Poštovanje, Profesore – s osmjehom na licu, pozdravio nas je, po ulasku u njegovu kancelariju, Mićo Stanišić.
 - Došli smo, vrlo ozbiljnim poslom, Dragan će Vam detaljnije ispričati o čemu je riječ – otpočeo je razgovor Nikola Koljević.

Obojica su, vrlo pažljivo, slušali ono što sam govorio o situaciji u Zvorniku, o problemima sa paravojnim formacijama, o ratnim zločinima koji su se, bez sumnje, dogodili i naglasio potrebu aktivnijeg učešća organa srpske republike na rješavanju svega toga...

- Sve bi to moglo početi imenovanjem novog načelnika stanice javne bezbjednosti - rekao sam, na kraju.

- Radi problema koji postoje sa paravojnim formacijama i zločinima koje su počinili, prije izvjesnog vremena, uputio sam depešu, u Beograd, saveznom sekretaru za unutrašnje poslove... – informisao nas je ministar policije – a što se tiče rješavanja kadrovskih pitanja u zvorničkoj policiji, biće vrlo teško. Jednostavno rečeno: nemamo dovoljno kvalitetnih kadrova a ne znam ni da li bi neko htio tamo da ode. Ipak, vidjeću šta se može učiniti...
 (Dragan Đokanović, 29. jula 2009.)

 

VLADO LUKIĆ NASLIJEDIO ĐERIĆA

- Hvala vam ljudi, nisam odavno ovako ručao - reče, kroz osmijeh, Vlado Lukić.
- Nismo te dovezli na Pale, samo, zbog ručka. Predsjednik Vlade treba da budeš - ozbiljno će Nikola Koljević.

Vlado je, krajnje iznenađen, gledao čas u Nikolu čas u mene.

Poslije iznenadne ostavke Branka Đerića, Nikola Koljević i ja krenuli smo u traženje budućeg premijera. Profesor Koljević bio je, tada, vrlo čvrst u odluci da ne popusti pred Karadžićem i Krajišnikom.

Šta se, u stvari , dešavalo?

U Predsjedništvo su, skoro svakodnevno, stizale informacije o mnogobrojnim kriminalnim radnjama na terenu. Sa regionalnog sastanka u Bijeljini, tog ljeta 1992., Branko Đerić se vratio vrlo zabrinut. Tamo je, ispričao mi je Đerić, zvornički ratni lider Branko Grujić izjavio da ga osim Alije Izetbegovića za genocid optužuje i državni funkcioner Dragan Đokanović.
- Hoćeš li da budeš član Vlade - pitao me, tada, Đerić.
- Koje, bolan, vlade? Tvoja vlada kontroliše samo parking ispred Hotela „Bistrica“. Ministri ti ne izlaze od Radovana i Krajišnika... - provociram ga.
- Usvojeno je dosta zakonskih projekata, neophodnih, za funkcionisanje vlade. Hoću da je kompletiram i da, u skladu sa Ustavom, radimo svoj posao… - nastavlja Premijer.

- Spreman si da se uhvatiš u koštac sa svim problemima - pitam ga.

- Radi toga te i zovem u Vladu - odlučan je Branko.

- U redu! Pristajem! Obezbijediću ti, za to što planiraš, kontinuiranu podršku Nikolinu i Biljaninu - kažem mu, na kraju našeg razgovora, u paljanskoj „Kikindi“.

Na narednom skupštinskom zasijedanju Đerić je izašao sa prijedlogom da me Skupština imenuje za ministra za boračka pitanja. Međutim, skupštinska sjednica u Bijeljini jasno je pokazala koliko je predsjednik vlade nemoćan da sastavi vladu po svom izboru i promijeni, dotadašnju, praksu, po kojoj su, poslanici predlagali i birali ministre.

Pokušao je Đerićev kolega sa sarajevskog ekonomskog fakulteta i narodni poslanik Prof. dr Mitar Miljanović da ubijedi ostale poslanike da glasaju za Đerićev prijedlog :

- Htio bih da kažem da se u ovom demokratskom parlamentu moramo vratiti maksimalnom poštovanju demokratskog parlamentarnog načina rada, to jeste parlamentarnog načina rada u jednoj demokratskoj državi, kakvu želimo izgraditi, a to znači striktnog poštovanja prava, obaveza, kruga djelatnosti, izvršne, zakonodavne i sudske vlasti. Ja imam osjećaj da te djelokruge u našem djelovanju i ponašanju i predlaganju nijesmo razgraničili, ja smatram da mi imamo pravo predlagati nekoga na funkciju u Skupštini u svako doba, ali da moramo shvatiti da je pravo mandatara da oformi svoj kabinet i da ne možemo onako, u svakom času, predlagati nekoga za ministra bez procedure odgovarajuće, zato plediram da prihvatimo prijedlog za rekonstrukciju Vlade koju je dao gospodin predsjednik Vlade Prof. dr Branko Đerić, jer time tu vladu i tog predsjednika maksimalno obavezujemo, a ako mu nametnemo rješenje onda ga ne možemo maksimalno obavezati.

Drugo, želim reći da je gospodin dr Dragan Đokanović dao puni doprinos djelatnosti Srpske demokratske stranke koja je bila u stvari pokret, i jeste pokret srpskog naroda, ja njega pamtim sa brojnih sjednica političkog savjeta SDS-a, zatim naše Skupštine i mnogih drugih skupova i da je on svojim djelovanjem od prvih višestranačkih izbora do sada apsolutno zaslužio da bude ministar u Vladi gospodina Đerića.

Međutim, u trenutku glasanja nije bilo potrebnog kvoruma (!?) pa Đerićeva inicijativa da postanem član te vlade nije uspjela.

Skupštinsko zasijedanje u Bijeljini učvrstilo je Nikolu Koljevića i Biljanu Plavšić u stavu da se predsjedniku vlade mora obezbijediti mogućnost da sastavi vladu i odgovara za njen rad.

Nažalost, Branko Đerić nije izdržao pritiske i prijetnje kojima je, tih mjeseci, bio izložen pa je, početkom novembra na skupštinskom zasijedanju u Zvorniku, podnio neopozivu ostavku...

Karadžić je bio spreman da mjesto premijera ustupi, svom predratnom finansijeru, Branku Ostojiću.

- Profesore, sada, ne treba popuštati! Ovo je prilika da na mjesto predsjednika vlade dođe čestit čovjek - govorio sam Koljeviću.

- Šta mislite o Predragu Radiću - pitao me Profesor.

- Vi ga, ipak, bolje poznajete. Vaš je zemljak… - aludiram na Koljevićevo krajiško porijeklo i njegovo dugogodišnje prijateljstvo s Predragom Radićem.

- Magistar je ekonomije, gradonačelnik u Banjoj Luci i mislim da s njim treba organizovati sastanak - glasno je razmišljao profesor Koljević.

Na sastanak, u Bijeljinu, Radić je došao sa čovjekom koga nisam poznavao, mislim da se prezivao Kondić. Međutim, Predrag Radić nije želio na Pale.

- Imam dosta posla u Banjoj Luci... - rekao je.

U toku vožnje prema Palama pita me Profesor šta mislim o Radićevom odbijanju.

- Bilo mu je drago kada smo mu predložili. Ali, imam osjećaj da njega nešto vrlo čvrsto drži u Banjoj Luci - odgovorio sam Koljeviću.

/ Pet godina kasnije saznao sam da je Radić, početkom rata, sina poslao u Sjedinjene Države i sačuvao ga odmobilizacije. Kao gradonačelnik i kao nadređeni sekretaru sekretarijata za odbranu mogao je to prikriti. Imao je, znači, Radić motiv da ne napušta Banja Luku./

Nekoliko dana po povratku iz Bijeljine pita me Profesor, zagonetno se osmjehujući:
 - Dragane, hoćemo li malo do tvojih Vraca? Usput ću ti reći razlog!
 - Imamo čovjeka za predsjednika Vlade. Moj prijatelj i komšija Vlado Lukić. Bio je član Izvršnog vijeća BiH u vrijeme mandata Milanka Renovice. Poslije je postavljen za direktora Geodetskog zavoda Bosne i Hercegovine…

On bi se, uz našu pomoć, mogao snaći kao premijer... , govorio je - dok smo se, krivudavim putem, vozili niz Trebević - Nikola Koljević, vrlo radostan što će vidjeti svog prijatelja Vladimira Lukića...

 

"O P T U Ž I O N A S J E Z A G E N O C I D"

Na skupštinskom zasijedanju na Jahorini (septembra 1993.) poslanik Jovo Mijatović koji je, u to vrijeme, bio i predsjednik Izvršnog odbora SDS-a, krenuo je u, očigledno planirani, obračun sa mnom riječima:
- Šta hoće ministar Đokanović? On je još 1992. godine rekao da će jedno cijelo opštinsko rukovodstvo optužiti za genocid...

Poslije njega, za skupštinsku govornicu, izašao je poslanik iz Mostara i podpredsjednik Skupštine Branko Simić te još nekoliko poslanika SDS-a, obrušivši se na mene. Napadu SDS-ovih poslanika prethodila je moja diskusija u kojoj sam kritikovao Radovana Karadžića zbog njegovog, neutemeljeno, negativnog stava prema Vladimiru Lukiću.

Šta se, u stvari, dešavalo na relaciji Vlada – Predsjednik Republike?

Vladimira Lukića je pronašao i na mjesto predsjednika vlade “progurao” Nikola Koljević. Moram, istine radi, reći da sam bio glavni “krivac” Nikoline čvrstine pri nalaženju odgovarajuće ličnosti koja je trebala naslijediti Branka Đerića. Nisam dozvoljavao da se Profesor pokoleba. Odustajanje Predraga Radića, banjalučkog gradonačelnika, žestoko je uzdrmalo Koljevića pa je bio na ivici predaje. Radića je poznavao od djetinjstva i puno mu vjerovao.

- Profesore, nema odustajanja! Moramo naći čestitog i radinog čovjeka - bodrio sam ga.

Laknulo je Nikoli kada je Vladimir Lukić pristao, a pogotovo kada je izabrana Vlada. Međutim, došli su novi problemi. Mnogi SDS-ovci nisu prihvatili Lukića kao svog predsjednika izvršne vlasti. Nije, praktično, ni krenuo sa radom, a počelo se sa pričama protiv njega.

- Predsjedniče, ne obraćajte pažnju! Ovi ljudi ne znaju šta znači stvaranje državnih sistema. Stvorimo ih! To je najvažnije - govorio sam Lukiću na početku našeg zajedničkog rada. Dok smo mi radili na stvaranju državnih sistema reaktivirani SDS je radio protiv nas.

S očiglednim ciljem da Republiku Srpsku, bez obzira što je ona nastala kao rezultat sveopšteg narodnog pokreta, autorizuje kao vlastito djelo, Srpska demokratska stranka, protivno vladinoj odluci s početka rata da se zamrzne rad političkih stranaka, oživljava svoje aktivnosti u februaru 1993. godine. Jedan broj ljudi, uglavnom sa Pala i okoline Sarajeva, okupljenih oko Karadžića i Krajišnika prvo su formirali Izvršni odbor SDS, a onda otpočeli sa okupljanjem istomišljenika po terenu. Njihova glavna meta bila je Vlada na čelu sa Vladimirom Lukićem!? U toj vladi bilo je nekoliko ljudi koji su slobodno mislili svojom glavom i nisu željeli biti slijepi poslušnici dvojca Karadžić – Krajišnik. Nisu se, Glavni odbor i Klub poslanika SDS-a, smirili dok je nisu oborili.

Sve slijedeće vlade, u ratnoj Republici Srpskoj, bile su sastavljene od Karadžićevih i Krajišnikovih kadrova. Pustošenje deviznih rezervi, vojnički porazi sa gubljenjem teritorija i masovno ubijanje zarobljenih Srebreničana glavne su karakteristike vremena njihovog vladanja.

Antivladino djelovanje Karadžićeve stranke predstavljalo je, na navedenoj skupštinskoj sjednici i povod za moju kritiku na račun Karadžića.

- Hoćete da srušite Vladu! Pripremili ste i kandidate za novog premijera. Radi se o ljudima koji ne uživaju ugled u našem narodu… Sukobljavate se i sa Ratkom Mladićem! Otkud Vam pravo - govorio sam i gledao u Karadžića dok je u skupštinskoj sali vladao tajac. Znao sam ja, naravno, kome se obraćam i bio svjestan mogućih posljedica. Međutim, još na početku stvaranja Republike Srpske odlučio sam da dajem doprinos da ona bude demokratsko društvo u kome će ljudi slobodno misliti, slobodno iznositi svoje političke stavove, u čijem će parlamentu političari i najdelikatnija pitanja, bez bojazni, otvarati. Nisam htio da, po svaku cijenu, čuvam glavu. Htio sam, prije svega, svom narodu da činim dobro, a dobro mog naroda, bio je moto mog djelovanja, ne bi trebalo i ne bi smjelo da se gradi na nesreći drugih naroda. Htio sam da sačuvam čist obraz; da me se sinovi Nikola i Aleksandar nikada ne postide.

Krajišnik je, naravno, poslije moje diskusije, a po uhodanom "receptu", prekinuo sjednicu.

U toku pauze krenuo sam od vojnog hotela, asfaltnim putem, u pravcu Hotela “Šator”. Društvo mi je pravio Zdravko Miovčić, savjetnik predsjednika Lukića.

- Nije ti pametno da te, sada, vide u mom društvu - upozorio sam ga.
- Ma, baš me briga šta će reći - odgovorio je Zdravko.

Ono što su nagovorili poslanici SDS-a, narodski rečeno, ni pas s maslom pojeo ne bi! Laži, insinuacije, podmetanja...
Dobio sam pravo na repliku od predsjednika Skupštine Momčila Krajišnika i svoju priču usmjerio na ono, što reče Jovo Mijatović, o genocidu:

- Vi, doktore Karadžiću, vrlo dobro znate šta sam, na Predsjedništvu, rekao o zločinima u Zvorniku. Rekao sam, obratio sam se poslanicima, isto ono što i čelnim ljudima u Zvorniku:
- Vodite računa, mogu vas, sutra, optužiti za genocid. Vi ste ljudi sa imenima i prezimenima, na funkcijama ste i snosite odgovornost za situaciju u Zvorniku. Kriminalci, koje optužujete, imaju razne nadimke i nestaće poslije rata. Znači, upozorio sam ih!

Ali, kada smo otvorili ovo pitanje, da ga, onda i razjasnimo: Koliko god, mnogima ovdje, izgledalo nevjerovatno da će se ovaj rat završiti – on će, ipak, kao i svi ostali ratovi do sada, jednog dana stati, a kada se završi za ratne zločine će se odgovarati... Na plebiscitu održanom novembra 1991 godine, čiji sam ja inicijator, srpski narod u Bosni i Hercegovini pozvao je druge narode da ostanu s njim u Jugoslaviji. Na toj odluci naroda počiva naša politika. Srpski narod, ni na tom plebiscitu, a ni poslije, nije tražio etničko čišćenje niti podržao činjenje ratnih zločina…

Ažurirano Petak, 04 Rujan 2009 00:55