A A A
Petak, 28 Srpanj 2017
Nezaboravni April PDF Ispis E-mail
Autor Faruk Durmic   
Petak, 08 Svibanj 2009 11:55

Jeste tačno je, danas 21. aprila 2009 godine sve linije i telefonske veze su radile. Da tačno je, ali ja opet ne mogu da vjerujem, jer znam da je 21. aprila 1992 godine stao moj život, stale su telefonske veze i sve linije koje povezuju svijet.

Malo sam slagala sebe i krenula dalje, jer sam morala s majkom i mlađim bratom otići negdje iz svog grada gdje će mi zauvijek sve strano biti.

Evropa je utihla kada nam je najpotrebnije bilo, pa i dan danas za mene i moju porodicu je ostala takva. Istupljenog osjećanja, novac, pa opet novac, kurtuazija, kultura, ali je sve u nekom dalekom raskoraku, kada se tiče ličnih interesa.

Tog proljeća 1992 godine čučali smo pored majke i oca, u vrtu razdragani dodajući im luk za sijanje. Brat je trčao noseći u rukama pregršt krompira da ga on zasije. Veseli i razdragani cijeli dan nismo znali gdje bi prije. Daidža je spremio i roštilj. Došao je sa svojom porodicom, a mi djeca razdragana nismo ni primjećivali njihova možda zabrinuta lica. Ni slutili nismo da nikada više nećemo biti zajedno. I  tom dubokom dječijem snu i razdraganosti došao je zauvijek kraj.

Tup udarac, prasak stakla, bat čizama i krupni glasovi sve su nas probudili.
Sjećam se tih gordih, neiživljenih lica, sa dugim bradama i ulojanim uniformama i njihovih riječi koje su pomele cijeli naš život.  
-    „Izlazite svi muškarci napolje“.
Majka i tetka su vrištale, a otac „moj otac“ bio je miran i krenuo je tako lagano i nježno prema meni, ali se opet prolomi taj grubi ustajali glas:
-    “Gdje ćeš ti? Izlazi!“
-    „Hoću svoju kćerku da poljubim.“
-    "Izlazi BALIJO, ljubit ću ja nju umjesto tebe“.
Okrenu se babo onako gord i srdit i pljunu ga u sred lica.
-    “E nećeš kaže, đubre jedno“.

Daidža krenu prema njemu, a zlotvor repetira automat i ubi ga pred mojim očima. Nestali su svi moji uzdisaji, potrto je moje djetinjstvo, kročila sam u neku novu mladost negdje tamo daleko od svog zavičaja, gdje je sve tamno, tmurno, bez ljubavi, ali eto kažu sigurno za egzistenciju.

Na tren me prekide telefonski poziv. Prvo je uslijedio osmijeh, jer me zove rodbina iz Bosne, a onda jeza i opet ono isto osjećanje kao u proljeće 1992 godine. Majka mi javlja da su oca i daidžu pronašli u grobnici na Pelemišu i da će dženaza biti 25. aprila. Lice se zgrči, a suze navriješe iz oba oka i zagušiše moj inače već iznemogao glas. Naučili su me da se u mojoj vjeri ne vrišti, niti nariče, jer sve je od Allaha i da sve stoički moramo podnositi. Slušalica je pala, a veza ostala otvorena. Rekli su mi da sam samo ponavljala jednu riječ „babo, babice“ dodavajući joj opet tako u nedogled „moj babo, moj babice“. Kako se nositi sa ovim za daidžu sam znala da nije živ, a za oca sam ipak imala tračak nade koja sad ovog momenta umire zauvijek. Ponijet ću ja svoje breme sama, jer ovdje nemam s kim, udala sam se, ali Hans ne može osjetiti moju bol i ljubav koju je pružao moj babo meni držeći me u krilu kada smo sjedili, a nosio bi me kada se trebalo hodati to je mogao samo moj babo, ja znam da će Hans za taj dan imati vjerovatno neki termin ili neizostavni sastanak.
Otrgnuh se od svega, zaboravih i Hansa i Njemačku, jer osjetih da lakše dišem. Da to je to, što mi nedostaje moj onaj posljednji uzdisaj kad sam kretala u nepoznato. Da to je moja Bosna.  Stigla sam 23. aprila, a 24 aprila moramo pred komemorativni centar u Tuzli. Mama, brat, ja i još mnogo rodbine. Mislila sam da ću babu ugledati i opet čuti one nježne riječi;
„... hajde srno moja, hajde živote moj“.

Umjesto toga ugledah zelenu rijeku koja stoji ne teče, tabuti jedan pored drugog. Ovaj put 34 nevine žrtve i među njima moj babo i daidža. Otrže se iz mene glas
-    „Majko zar nije mogao bježati. Ti i brat ste bili s njim“.
-    “Pokušao je“ reče majka, pa zastade, izgubi se na tren.
-    “Jeste pokušao je, znam da je tražio da iz svoje Škode izvadi  ribarske štapove, kako bi im pobjegao ali zlotvori ga ne pustiše“.

Tada više nisam mogla prolomi se u toj mukloj tišini moj sada ne opisivi glas,
-    “Babo, babice, evo tvoje srne. Ti si živ, a zlotvori umiru lagano, sudit će im Allah dž. š. , a mi ćemo ako Bog da u džennet zajedno i opet ću biti tvoja srna“.
Utješili su me i sklonili u stranu. Nije bilo puno ceremonije samo je jedan efendija rekao par riječi: “Mi nećemo i ne smijemo zaboraviti
“. EL-FATIHA.

Bilo je mnogo Vlasenčana tako da su uz tegbire i suze prenijeli tabute do kamiona. A u Vlasenici nešto nesvakidašnje u HAREMU RAKITA sve osvijetljeno i opet naši Vlasenčani čekaju šehide kod poluizgrađenog objekta. Cijelu noć su ostajale porodice, a i ja sam bila sa majkom uz babin tabut učeči jasine i moleći Allaha dž. š. za oprost. Poslije sabah namaza otišli smo u neninu kuću da se malo odmorimo. Ja utonuh u neki do sad nesvakidašnji san, sanjam babo me miluje po kosi, a ja ga ljubim i čvrsto držim u zagrljaju da mi ne pobjegne. Prekide se taj lijepi san. Umjesto oca ugledah majku, koja me zove, vrijeme je za dženazu.

Naša Vlasenica, naši sokaci, sva miriše i sva je u beharu, a na ulicama samo Vlasenčani. Valjda su shvatili oni koji treba da shvate da se bar taj dan trebaju skloniti i neka znaju da više nikada  neće nas ovako naivno zavesti u ćorsokak iz kojeg nema izlaza.

More auta i ljudi na HAREMU RAKITA i svi blistaju baš kao nekad. Mediji su javili da je bilo 3. 500 ljudi, a ja sam mislila da je mnogo više. Kažu da su došli i zvaničnici iz države po prvi put i REISULEMA ef.  Cerić. Jesu čula sam kad drže govore, i kada se zahvaljuju svima koji su tu i vrlo kratko opet one iste riječi: “MI NEĆEMO I NESMIJEMO ZABORAVITI“.

Klanjao se podne namaz i onda ukop. Drhtim, suza nema, ali nešto guši. Čula sam na zvučniku ime i prezime moga babe i još čuh bio je mnogo dobar čovjek, nevinog su ga ubili. To su bile posljednje riječi koje sam razumila i onda mrak i tama, a kada sam došla sebi bila sam u majčinom krilu, a mezari već svi zagrnuti.
 
Dugo smo ostali svako pored svojih najmilijih, a ja pogledah u nebo i tek tad shvati da je svemu došao kraj.

Sad znam gdje mi leži babo i sad znam gdje ću mu doći, ali i znam da MI NEĆEMO I NESMIJEMO ZABORAVITI.     


AUTOR TEKSTA: FARUK DURMIĆ

Autoru ovog predivnog zapisa hvala, sve rijeci su suvisne. Samo nastavi. Aferim. (vlasenica.info)